07
utorak
veljača
2012
Us Against the World
Nikad nisam imala dečka. Dečka za kojeg bih rekla da sam baš sretna s njim i ta sam baš baš zaljubljena. Dva puta sam bila baš baš zaljubljena. I niti jedan mi nije bio dečko. Imala sam nekoliko nazovi dečkiju. I u niti jednog nisam bila zaljubljena. Zanimljivo kako sada svi ti moji redom nazovi bivši dečki sada imaju cure i ja ne mogu odoljeti nagonu da prekopavam njihove facebook profile, profile njigovih sadašnjih djevojaka. I da se pitam, da li sam to mogla biti ja. A ne sjećam se da u toj nazovi vezi uopće nisam bila sretna i da sam bez pol pardona izašla iz nje. Dok su neki stvarno bili zaljubljeni u mene i htjeli da to možda funkcionira, meni je to bila tlaka i sanjala sam jednog od ona dva dečka u koja sam ikad bila zaljubljena i kako ću možda jednom biti sa nekim od njih. I da, tako sam sada sama.
Jedan od njih je srednjoškolska simpatija, sa kojom nikad nisam pričala, nikada nisam poljubila.. nikada nisam ništa. Osim cmoljila nekoliko godina kako je on saaaaavršen. Ali da mi se danas pojavi pred očima, sigurno bi mi puls skočio. I njegov sam profil pregledavala i pregledavala.
A drugi.... drugi. S njim sam pričala, s njim sam se ljubila... I svaku večer zaspim sa njim u mislima. I naravno, pratim svaki njegov trzaj na fejsu. Imala sam priliku, bio mi je pred nosom. Činili smo se kao savršen spoj. A ja se ustrtarila. I skrivala na svom otoku.
Trebala sam nešto napraviti, i danas ne znam što, ali trebali bi smo biti skupa. Jer ako postoji kalup dečka savšenog za mene. On točno pristaje u taj kalup. Ali sad se mogu slikat. I živjet od uspomena na naše trenutke provedene skupa. Onih nekoliko poljubaca, onih nekoliko kava, onih nekoliko poruka...
I dok god njega u potpunosti ne eliminiram iz glave, neću imati dečka. Ali ne znam kako da ga eliminiram? Kako da napravim nešto što ne znam i ne želim napraviti...
komentiraj (0) * ispiši * #
06
ponedjeljak
veljača
2012
Charlie Brown
Dakle, zašto sam nesretna? Zato što sam debela. Zato što sam nezaposlena. Zato što sam sama. Zato što živim na selu sa roditeljima. A uvjerena sam da sam rođena za sve ono što danas nisam. I ima još nešto za što se jako brinem. Ne povezujem se sa ljudima. Uopće. Imam iste prijatelje već godinama, a ako sutra odem daleko, mislim da mi ne bi nedostajali niti malo. Ovo ljeto provela sam 3 mjeseca da ih nisam vidjela (i ok, bilo je super kad sam ih ponovno vidjela) ali nisu mi nedostajali uopće. Niti jednom nisam pomislila, da sam bar sada sa njima. Čak mi je i godilo biti daleko. Čak su mi ljudi s kojima sam se tada družila više pasali.
Ali problem nad problemima je što uopće ne znam što bih htjela. Htjela bih nešto veliko. Super posao, putovanja, veliku ljubav, organiziran život... ali to je tako općenito, nedefinirano. Vjerojatno da mi daš prazan pladanj i da mogu sutra dobiti što hoću, izgubila bih se u nedoumicama i težnji da to nešto bude što više. Umirem od želje da budem bolja od drugih. A u ovom trenutku sam na začelju. Svima oko mene se nešto dešava, jedino sam ja napravila bezbroj koraka unazad i eto me... sjedim doma i moje postojanje trenutno nema smisla. Udišem zrak, jedem, pijem, igram igrice, visim na fejsu i pišem blog. Slušam muziku i gledam serije. I sanjarim o velikom životu.
Još je jedna od većih tragedija što sam duboko uvjerena da smo sami kovači svoje sudbine, a sama uporno čekam da mi je netko drugi iskuje, onako kako bih ja željela, samo što ne znam kakvu je želim.
Stvarno trebam neko rješenje. Trebam nešto da se pokrene i sve ostalo će doći jedno za drugim.
komentiraj (0) * ispiši * #
03
petak
veljača
2012
Zašto se skrivaš
Ne mogu se sjetiti prošle godine. Ne mogu se sjetiti ni one prije. Kako sam se osjećala, gdje sam bila? Što sam željela? Sve je ostalo u blijedim slikama...i blijedi sve više. Cijelo doba studiranja, godine za koje volim reći da su mi bile najbolje u životu, blijede. Što će biti za nekoliko godina? Hoću li se uopće sjećati dogodovština, kolega...? Hoću li se sjećati sebe iz tog razdoblja? Ono što je sigurno, neću imati ništa da me podsjeća.
Nekad se želim živa pojesti kad se ne mogu sjetiti kad je nešto bilo. Što je slijedilo nakon nečega?... Ako nema u sjećanju, nema nigdje.
Tužno je što na kraju bolje znamo živote likova iz serija nego svoje. Za njihove bar možemo vratiti na 3 sezonu One Tree Hilla i vidjeti što je bilo sa Brooke ili Haley. A što je bilo sa mnom? Pih, kao da je bitno. Tako i tako ne živim život iz serije.
Možda me to i ne bi toliko danas mučilo da nekad nisam vjerno vodila evidenciju svoga života. Sve je bilo na papiru, ništa nije moglo biti zaboravljeno. Svaki dan. Svaki, i najmanji, osjećaj, doživljaj... svađa ili smijeh. Sve je na papirima, u koricama neke mirišljave bilježnice. Sve do faksa. Na faksu sam valjda bila prekul i prezaposlena življenjem da bih zapisivala život. Pa neka onda bude negdje u zraku. Zaboravljeno.
A sada, valjda u višku vremena, žalim što se ne mogu prisjećati tih vremena. Sada kada bi to trebalo biti završeno poglavlje, hvata me nostalgija, proganja me stari osjećaj... ljuti me nepostojanje.
Uglavnom, opet u višku vremena, tipkam ove besmislice, sa nadom da će potrajati i da ću za 10ak godina biti jednako željna prisjećanja današnjih trenutaka. Pa ću ih imati zabilježene, ovog puta u blog formatu. Bar mogu biti sigurna da mi ih roditelji ne budu pronašli negdje u prašnjavim kutijama na tavanu.
Ovako cijeli svijet ima pristup.
A opet nitko ne zna :)
komentiraj (0) * ispiši * #
